Početkom 2000-ih, južnokorejska obrambena industrija bila je tek u povojima, iako je već dizajnirala određena oklopna vozila kao što su teški tenk K1, oklopno borbeno vozilo K200 i lake korvete Donghae. Od tada, oslanjajući se na značajne transfere tehnologije povezane s njegovim akvizicijama i lokalnim proizvodnim programima, ali i na globalnu nepokretnost zapadnih proizvođača oružja između kraja Hladnog rata i sredine 2010-ih, Seul se popeo na postolje dizajnera i proizvođača napredna vojna oprema, kao u području borbe na kopnu s obitelji teških gusjeničnih oklopnih vozila u rasponu od tenka K2 Black Panther do borbenog vozila pješaštva AS21 Redback, u navalnom polju AIP podmornice Dosan Ahn Chango do teškog razarača Sejong the Great, u projektilima balističke rakete srednje snage Hyunmoo 4-4 do protubalističke rakete L-SAM , te u borbenom zrakoplovstvu s školskim i jurišnim zrakoplovom FA-50 i novim srednjim borbenim avionom KF-21 Boramae, a sada se pozicionira kao značajan konkurent, posebno za europske proizvođače, u mnogim područjima, uključujući i Europu.
Danas, s 22 jurišne podmornice ili AIP-a na konvencionalni pogon, 13 razarača i fregata, 21 korvetom kao i 2 amfibijska nosača helikoptera i 8 velikih desantnih brodova, mornarica Južne Koreje postala je ne samo jedna od najimpozantnijih na pacifičkom ratištu, već i ali i jedan od najsnažnije naoružanih, 3 razarača klase Sejong the Great, sa 128 vertikalnih silosa, ustupajući u ovom području primjerice samo krstaricama klase Kirov. Ali postoji program koji izaziva mnogo kontroverzi u zemlji, a koji ima za cilj osigurati južnokorejskoj mornarici jedan ili više nosača zrakoplova ili nosača zrakoplova, sposobnih za upravljanje borbenim zrakoplovima.
Istina je da je ovaj program, koji još nije formalno ni započeo, doživio mnoge preokrete otkako ga je prvi put spomenuo južnokorejski generalštab. u srpnju 2019. u obliku dva nosača jurišnih helikoptera od 30.000 XNUMX tona izvedenih iz klase Doko, namijenjen implementaciji 20 F-35B s okomitim ili kratkim uzlijetanjem i slijetanjem koje je zrakoplovstvo tek trebalo naručiti. Za Seul je tada bilo pitanje odgovora na nadolazeće ulazak u službu drugog kineskog nosača zrakoplova, Shandong, porinutog u travnju 2017., a koji se pridružio aktivnoj službi unutar PLA mornarice u prosincu 2019. .
Hipoteza koju je prihvatio Seul tada je bila vrlo nadahnuta konverzijom dvaju nosača helikoptera klase Izumo japanskih mornaričkih samoobrambenih snaga najavljenom nekoliko tjedana ranije, ponovno za implementaciju flote od oko četrdeset F-35B koje je naručio Tokio, oba za odgovoriti na kinesku prijetnju i umiriti Donalda Trumpa, koji vrlo inzistira na uravnoteženju američke trgovinske bilance s Japanom.
Brzo je, međutim, program rastao, i u listopadu 2019. više nije bilo riječi o brodovima od 30.000 tona, već o dvije opcije, jedan od 41.000 tona za 238 metara označavao je laki nosač zrakoplova, a drugi od 71.000 tona za 298 metara označavao je srednji nosač zrakoplova. U oba slučaja radilo se o brodovima opremljenim odskočnom daskom i bez katapulta ili zaustavnih užadi, poput britanskih, talijanskih, španjolskih ili čak japanskih nosača zrakoplova, namijenjenih za korištenje helikoptera i zrakoplova s okomitim slijetanjem i kratkim uzlijetanjem, poput Harriera ili munja II. Godinu dana kasnije, u kolovozu 2020. južnokorejski model nosača zrakoplova bio je natovaren samo 40.000 tona, i izgubio je odskočnu dasku za konfiguraciju blisku američkoj klasi LHA američke mornarice.
Ostatak ovog članka namijenjen je samo pretplatnicima
Les Klasične pretplate omogućiti pristup
svi članci bez oglašavanja, već od 1,99 €.
Prijava za bilten
Registrirajte se za Meta-Defense Newsletter primati
najnoviji modni članci dnevno ili tjedno
Zanimljivo je biti reaktivan i razmišljati o “svježim vijestima”, ali smatram da uredničkoj liniji nedostaje dosljednost. Razvija se, na primjer, na temu lakih lovaca, koji su nekoć smatrani zanimljivima, a malo kasnije osuđeni. (dok posjedovanje jeftinog lakog lovca za obuku, operativna postojanost, prepozicioniranje izvan metropolitanske Francuske ili operacije niskog intenziteta omogućuje koncentriranje sredstava visokih performansi tamo gdje su stvarno potrebna). Isto i ovdje za nosače zrakoplova: jednog dana podržimo nuklearni PA, da bismo malo kasnije razmotrili da bi korejski projekt (svi teoretski do danas) bio prikladniji, samo na temelju vrlo parcijalnih kriterija koji se odnose na izvoz. Članak prije svega pokazuje da Korejci ne znaju što žele, čak i ako su postali konkurentan igrač na tržištu oružja.
Cilj nije prenijeti "istine", već podnijeti obrazloženje, što objašnjava da je ovisno o predmetu moguće doći do različitih zaključaka jer su paradigme koje se uzimaju u obzir različite. Na svakome je da pronađe alate za stvaranje vlastitog mišljenja.
Je li laki borac osuđen na propast? To je moguće jer zapravo vidimo pomak prema težoj opremi u nabavama. Međutim, bi li bilo interesa za razvoj nasljednika 2000? vrlo vjerojatno. Ali sigurno će biti teži od 2000... Pitanje perspektive.
Isto i za nosače zrakoplova. Trebamo li zadržati PANG program? da, to je neporecivo. Treba li ga zadržati u sadašnjem obliku? puno je diskutabilnije. Opet, sve ovisi o pitanju koje se postavlja.
[…] c 128 vertikalnih silosa, ustupajući na primjer samo krstaricama klase Kirov u ovom području. Ali postoji program koji izaziva mnogo kontroverzi u zemlji, […]
Ključno je razviti i sami proizvesti naoružanje potrebno za našu obranu. Šteta je što nemamo u pogonu, na primjer, kapacitet za proizvodnju borbenih tenkova.
Da bi imala potrebnu masu, industriji je potreban izvoz. Ali potrebe Europe dovoljno su velike za masovnu proizvodnju oružja i osnovnih oružanih sustava.
Francuzi i europski narodi kao da nisu svjesni ekonomskih i vojnih pitanja, ključnih za naš opstanak. Jesu li naši politički lideri više poput naših izabranih predstavnika, vođeni kratkoročnim izbornim razlozima?
Rat koji je započela Rusija otvorio nam je oči za opasnosti svijeta. Budući da Europa jest, Francuska se prvo mora osloniti na sebe u svim ključnim područjima. Mora udvostručiti svoje napore, nudeći svakoj europskoj zemlji sudjelovanje u tim naporima u zajedničkom interesu.
Čini li Francuska dovoljno kako bi neumorno uvjeravala svaku državu, članicu ili nečlanicu EU-a, o programima koje treba provesti i pobudila interes država da s nama rade na učinkovit, otvoren i pun poštovanja način od zajedničkog interesa?
Uvjeriti, on ulijeva povjerenje. S 200 spremnika i stotinjak cijevi od 155 mm nikoga ne inspiriramo.
[…] […]